Dizalica se odnosi na više{0}}stroj za podizanje koji okomito podiže i vodoravno prenosi teške predmete unutar određenog raspona. Također poznat kao dizalica, zračna dizalica i dizalica.
Glavna značajka dizalice na gumama je: njegova vozačka kabina i kontrolna soba za podizanje spojeni su u jednu. Razvio se iz dizalice na gusjenicama (gusjenične dizalice). Nedostaci gusjeničnih ploča gusjeničnog krana (gusjeničnog krana) koji uzrokuju štetu na površini ceste klasificiraju se kao strojevi za rukovanje materijalom.
Mosna dizalica je oprema za dizanje koja je vodoravno uokvirena iznad radionice, skladišta i gradilišta za dizanje materijala. Budući da su mu dva kraja smještena na visokim betonskim stupovima ili metalnim nosačima, oblikovan je kao most. Okvir mosta mosne dizalice ide uzdužno duž tračnica položenih s obje strane podignutog okvira, čime se može u potpunosti iskoristiti prostor ispod okvira mosta za podizanje materijala bez ometanja zemaljske opreme. To je najraširenija i najbrojnija dizalica.
Neke od radnih karakteristika opreme za dizanje su isprekidano kretanje, odnosno odgovarajući mehanizam povrata, transporta, istovara i drugih radnji u radnom ciklusu naizmjenično radi. Razvoj i uporaba dizalica na tržištu postaje sve ekstenzivnija. Zbog činjenice da se često događaju nezgode bez potpornih nosača i podizanja, brzina kretanja je također veća od dizalica na gusjenicama (dizalica na gusjenicama); rad je stabilan, kapacitet podizanja je velik, a podizanje se može izvesti u određenom rasponu, ali cesta mora biti glatka i čvrsta. , Tlak u gumama zadovoljava zahtjeve, a podizanje ne smije prelaziti 50 cm od tla; zabranjeno-hodanje s teretom na velike udaljenosti. Kako bi se osigurala sigurnost operacije, u Kini je u osnovi zabranjeno izvoditi operacije podizanja bez udaranja u potporne nosače. Vrste čeličnih žičanih užadi koje se koriste za dizalice uključuju fosfatiranu-čeličnu žičanu užad, pocinčanu čeličnu užad i glatku čeličnu užad. 10. godine prije Krista, starorimski arhitekt Vitruvije opisao je dizalicu u svom građevinskom priručniku. Ovaj stroj ima jarbol s koloturom na vrhu stupa. Položaj jarbola je fiksiran sajlom, a sajla koja prolazi kroz remenicu povlači se vitlom za podizanje teških predmeta. Neki preteški strojevi mogu koristiti dva jarbola u obliku riblje kosti za bočno pomicanje podignutih objekata, ali amplituda je mala i operacija je vrlo naporna.
Italija je tek u 15. stoljeću izumila kran s krakom kako bi riješila ovaj problem. Ova dizalica ima nagnutu konzolu, a gornji dio kraka opremljen je remenicama koje se mogu podizati i okretati. Ali sve do 18. stoljeća, sve vrste strojeva za dizanje koje su koristili ljudi pokretali su ljudska ili životinjska snaga i bili su vrlo ograničeni u pogledu težine dizanja, raspona upotrebe i radne učinkovitosti.
Sredinom i krajem 18. stoljeća britanski Watt poboljšao je i izumio parni stroj, koji je osiguravao pogonske uvjete za podizanje strojeva. Godine 1805. Glennov inženjer Lenney izgradio je prve parne dizalice za londonsko brodogradilište. Godine 1846. Armstrong iz Engleske zamijenio je parnu dizalicu u brodogradilištu u Newcastleu hidrauličkom dizalicom.
Početkom 20. stoljeća Europa je počela koristiti toranjske dizalice.
Dizalice uglavnom uključuju mehanizam za podizanje, radni mehanizam, mehanizam za podizanje, zakretni mehanizam i metalnu konstrukciju. Podizni mehanizam je osnovni radni mehanizam dizalice, većinom se sastoji od visećeg sustava i vitla, a neki podižu teške predmete putem hidrauličkog sustava. Pokretni mehanizam služi za pomicanje teških predmeta uzdužno i vodoravno ili podešavanje radnog položaja dizalice. Općenito se sastoji od motora, reduktora, kočnice i kotača. Mehanizam za podizanje je opremljen samo na dizalicama s krakom. Amplituda se smanjuje kada se nosač podigne i povećava kada se spusti. Postoje dvije vrste: uravnotežena i neuravnotežena osovina. Mehanizam zakretanja koristi se za okretanje kraka, a sastoji se od pogonskog uređaja i uređaja za podršku zakretanja.
